Sindrom nemirnih nogu
Što je sindrom nemirnih nogu?
Sindrom nemirnih nogu je stanje koje uzrokuje nekontrolirani poriv za pomicanjem nogu, obično zbog neugodnog osjećaja, nemira. Da se radi o ozbiljnom poremećaju dokazuje i činjenica da su smetnje koje izaziva mjerljive sa smanjenjem kvalitete života izazvane depresijom ili šećernom bolesti. Novija istraživanja pokazuju kako sindrom nemirnih nogu često ostaje nedijagnosticiran.
- Bolest se prvi puta spominje u 17. stoljeću kada je engleski neuropsihijatar Thomas Willis prvi puta opisao simptome bolesti.
- Sredinom 19. stoljeća o sindromu nemirnih nogu pisao je njemački liječnik Theodor Wittmaack.
- Točnu definiciju bolesti dao je švedski liječnik Karl-Axel Ekbom 1945. godine.
- Po njima bolest se naziva i Wittmaack-Ekbomov sindrom.
Što ga uzrokuje?
Bolest može biti nasljedna – genski uvjetovana ili kao posljedica drugih stanja.
Nemir u nogama može nastati kao posljedica:
- smanjenja željeza u krvi,
- sniženja koncentracije vitamina B12, folne kiseline i magnezija,
- reumatoidnog artritisa,
- bolesti bubrega,
- trudnoće,
- oštećenja karalježnične moždine i perifernih živaca.
Nemir u nogama mogu izazvati i neki lijekovi: antidepresivi, dopaminski agonisti, litij, antiemetici, antihistaminici, alkohol, kava i slično.
Patofiziološki mehanizam nije jasan, no uključuje abnormalnosti u dopaminskom utjecaju na SŽS. Koncentracija dopamina uobičajno je niža navečer, čime se može objasniti pojava simptoma u tom razdoblju.
Primarni oblik
- Primarni oblik sindroma nemirnih nogu obično se javlja prije 40. godine života bez poznatog uzroka uz pozitivnu obiteljsku anamnezu već u ranom djetinjstvu. Tada se često pogrešno tumači kao sindrom hiperaktivnog djeteta ili kao bolovi u nogama zbog rasta kostiju.
- Primarni sindrom nemirnih nogu karakterizira raniji nastup simptoma, sporiji tijek bolesti, ali i bolja prognoza.
Sekundarni oblik
- Sekundarni oblik sindroma nemirnih nogu obično se javlja nakon 40. godine života, najčešće u sklopu nedostatka željeza, folne kiseline i magnezija.
- Može se javiti i u sklopu trudnoće, kod proširenih vena na nogama, deficita folne kiseline, šećerne bolesti, bolesti štitnjače, oštećenja perifernih živaca, Parkinsonove bolesti, alkoholizma, reumatoidnog artritisa ili nekih drugih autoimunih bolesti.
Koji su simptomi?
- Simptomi uključuju periodične pokrete udova koji se očituju ponavljanim (obično svakih 20–40 s) trzajima donjih udova u snu.
- Bolest je karakterizirana neugodnim osjećajem u nogama pri mirovanju, najčešće predvečer ili pri usnivanju.
- Bolesnici se obično žale na isprekidano noćno spavanje ili prekomjernu pospanost danju.
- Potpuno su nesvjesni pokreta udova i žale se na senzacije nalik “gmizanju“ u donjim udovima dok leže.
- U pokušaju olakšanja simptoma bolesnici pokušavaju rastegnuti udove ili hodati.
- Bolesnici također često neuspješno liječe nesanicu, a nemir u nogama bolesnici opisuju kao žarenje, pečenje, trnce, potrebu za stalnim pokretanjem i sl.
Značajno je da pri pokretanju nogu smetnje prestaju što ih razlikuje od drugih bolesti, kao što je polineuropatija. Simptomi prisiljavaju bolesnike na pokretanje nogu često ustaju iz kreveta, hodaju uokolo, a bolest se intenzivira sa životnom dobi.
Svi simptomi karakteristični za sindrom nemirnih nogu pojavljuju se i pogoršavaju za vrijeme mirovanja, a aktivnost donosi olakšanje. Upravo zato je važno obratiti pozornost na to dolazi li do poboljšanje za vrijeme aktivnosti.
Dijagnostika
Dijagnoza se obično postavlja na temelju anamneze ili heteroanamneze. Sindrom nemirnih nogu je primarno klinička dijagnoza što znači da se postavlja na temelju opisanih simptoma.
Kod svakog bolesnika sa sindromom nemirnih nogu nužno je učiniti određene dijagnostičke testove kako bi se pronašao mogući uzrok poremećaja. To uključuje osnovne krvne laboratorijske testove (razina šećera, željeza, bubrežni parametri, hormoni štitnjače), zatim elektromioneurografiju kojom se ispituje električna aktivnost mišića i provodljivost živaca te polisomnografiju za analizu procesa spavanja. U 60 posto slučajeva riječ je o nasljednom poremećaju, uz autosomno dominantni tip nasljeđivanja, pa se pomnim traganjem u jednoj obitelji često nađe nekoliko oboljelih.
Točni međunarodni kriteriji za dijagnozu bolesti definirani su 1995., a uključuju:
- želju za pomicanjem udova, često udruženu s poremećajem perifernog osjeta
- pojavu ili pogoršanje tegoba u mirovanju te smirivanje tegoba tijekom motoričke aktivnosti
- motorički nemir
- pogoršanje simptoma noću.
Liječenje
Liječenje sindroma nemirnih nogu usmjereno je na zbrinjavanje neugodnih simptoma, a u slučaju poznatog uzroka, na njegovo rješavanje. S obzirom na to da se u pravilu radi o kroničnom progresivnom poremećaju, važno je trajno praćenje liječnika.
U liječenju sekundarnog sindroma nemirnih nogu prvenstveno treba liječiti uzrok: nadoknadu željeza i folne kiseline, regulirati vrijednosti šećera u krvi, liječiti Parkinsonovu bolest, poremećaje rada štitne žlijezde.
Nefarmakološko liječenje jednako tako je bitno, a preporuča se:
- hodanje i istezanje,
- hladno/tople kupke,
- vježbe opuštanja,
- umjerena tjelovježba tijekom dana (ne uvečer),
- masaža donjih udova.
- Neizostavni dio liječenja je higijena spavanja što uključuje izbjegavanje spavanja tijekom dana, odlazak na spavanje i buđenje u približno isto vrijeme.
- Treba izbjegavati kofein, alkohol, nikotin.
Primarni oblici bolesti liječe se specifičnim lijekovima koje možemo podijeliti u četiri kategorije premda niti jedan od tih lijekova nije specifičan za navedene sindrome:
- lijekovi koji povećavaju koncentraciju dopamina (ropinirol, pramipeksol, levodopa/karbidopa, pergolid)
- opijatni lijekovi (tramadol, oksikodon, metadon)
- benzodiazepini koji djeluju umirujuće i poboljšavaju san (diazepam, klonazepam)
- antikonvulzivni lijekovi koji umanjuju bolne senzacije (gabapentin, karbamazepin)
Primjenom metode akupunkture ili transkutane električne nervne stimulacije (TENS) također je zabilježeno poboljšanje simptoma.
Kada posjetiti liječnika?
Neki pacijenti nikada ne potraže pomoć liječnika jer misle da neće biti ozbiljno shvaćeni. No, RLS može ometati san i uzrokovati dnevnu pospanost i negativno utjecati na kvalitetu života te potencijalno rezultirati depresijom. Iako RLS ne dovodi do drugih ozbiljnih stanja, simptomi se mogu kretati od dosadnih do onesposobljavajućih.
Pročitajte još i:
Benigna hiperplazija prostate – uporaba ekstrakta sabal palme u liječenju