Anksioznost

Suvremeni način života i stres

Suvremeni način života sa sobom nam nosi puno brige i stresa, a premalo vremena nam ostaje za opuštanje. Kada prevagne stres, u našem organizmu dolazi do neravnoteže koja se najčešće prvo očituje kao blaži psihički poremećaj.

Ovisno o trajanju, kasnije se može javiti i neki teži psihički poremećaj. Oni mogu ozbiljno narušiti kvalitetu života pojedinca, ali i njegove okoline.

Anksiozni poremećaji mogu se javiti u svim životnim razdobljima, ali ipak su najčešći u ranim dvadesetim godinama i češći su kod žena.

Smatra se da oko 8% opće populacije pati od nekog oblika poremećaja, ali samo 1/4  prima adekvatnu pomoć.

Anksioznost je najčešća ljudska emocija

Možemo ju promatrati kao kontinuum, gdje na jednoj strani imamo normalnu, a na drugoj patološku anksioznost.

U svakodnevnom životu, u realno opasnim situacijama, pojavljuje se normalna (ili fiziološka) anksioznost. Takve situacije mogu biti brojne, različite i individualne, a upravo nam anksioznost omogućuje izbjegavanje ili suprotstavljanje tim situacijama.

Tjeskoba može stimulirati čovjeka, može u njemu izazvati reakcije (npr. budnost, hiperaktivnost, borbenost, povlačenje, bijeg,…). Kada tjeskoba mobilizira spremnost i funkcije budnosti, pojedinac postaje sposoban savladati teškoće i doći do željenog cilja.

Normalna anksioznost

Normalna, svakodnevna anksioznost prati donošenje različitih odluka, dolazi uz javne nastupe, ispite na fakultetu, mnogobrojne informacije koje dobivamo iz medija o mnogim lošim događajima oko nas, pa nas mogu navesti na razmišljanje kako se nešto takvo može dogoditi i nama. Glavna je karakteristika normalne anksioznosti da ju možemo kontrolirati.

Patološka anksioznost

Patološka anksioznost nastupa kada anksioznost kontrolira pojedinca – misli, emocije, postupke. Smatra se da normalna anksioznost prelazi u patološku kada se anksioznost javlja dugo nakon prestanka realne opasnosti, neovisno o opasnosti i značajno ometa funkcioniranje.

Kod patološke anksioznosti dolazi do pojave simptoma koji nisu u vezi sa stvarnom opasnošću tj. iščekuje se opasnost koja je skrivena i neodređena, nedefinirana, zapravo irealna, nepoznata i dolazi iz samog čovjeka.

Patološka anksioznost predstavlja stanje bespomoćnosti, očekivanja da će se nešto strašno dogoditi. Anksioznost se javlja u gotovo svim psihičkim poremećajima, ali treba naglasiti da u anksioznim poremećajima dominira kliničkom slikom, dok se kod ostalih poremećaja pojavljuje kao sekundarni simptom.

Kada se razvije potpuni anksiozni poremećaj, poremećaj može bolesnika dovesti i u depresiju, pa su istovremeno prisutni simptomi oba poremećaja.

Podjela anksioznih poremećaja
  • panični poremećaj (s ili bez agorafobije) – napadaji intenzivnog straha od otvorenog prostora, javnih mjesta i prisustva mnoštva ljudi, kada se bolesnik ne može brzo skloniti na sigurno mjesto; 2-3 puta češće se javlja kod žena
  • agorafobija bez paničnog napadaja – strah od mjesta ili situacije iz kojih bi bijeg bio otežan ili nemoguć
  • specifična fobija – još se naziva i jednostavna fobija; strah od specifičnih situacija i objekata, osoba prepoznaje da je strah pretjeran i nerazuman; strah od životinja (zmije, pauci), strah od prirodnog okoliša (npr. grmljavina, visina, voda); strah od krvi, ozljede
  • socijalna fobija – strah od ljudi i društvenih situacija, odnosno socijalnog izlaganja gdje bi osoba mogla doživjeti neugodnosti, npr. kod javnog nastupa; češća je kod žena
  • opsesivno – kompulzivni poremećaj – prisustvo prisilnih misli i radnji; podjednaka zastupljenost kod oba spola
  • opći (generalizirani) anksiozni poremećaj – karakteriziran neodređenim strahom, tjeskobom, strepnjom, psihomorornom napetošću udruženom s tjelesnim manifestacijama anksioznosti
  • akutni stresni poremećaj – akutna reakcija na stres koja se javlja u nekoliko minuta ili sati nakon izlaganja stresnom događaju
  • posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) – odgođeni ili produženi odgovor na stresni događaj; preduvjet za pojavu PTSP-a je izlaganje ekstremnom traumatskom iskustvu (rat, otmica, zlostavljanje,…)
Simptomi anksioznosti
Kognitivni simptomi:
  • zabrinutost,
  • teškoće u koncentraciji i pamćenju,
  • negativna očekivanja,
  • negativna razmišljanja,
  • problemi s prisjećanjem,
  • zastrašujuće fantazije
Emocionalni simptomi:
  • neugoda i nemir,
  • neizvjesnost i iščekivanje,
  • uplašenost,
  • nervoza,
  • strah od gubitka kontrole
Bihevioralni simptomi:
  • izbjegavanje situacija koje izazivaju anksioznost,
  • sramežljivost,
  • povučenost,
  • izrazita aktivnost ili pasivnost
Tjelesni simptomi:
  • osjećaj gušenja i nedostatak zraka,
  • ubrzano disanje, ubrzan puls,
  • osjećaj lupanja srca,
  • povišen krvni tlak,
  • promjene u temperaturi kože,
  • tremor, mišićni grčevi,
  • drhtanje,
  • bol u trbuhu,
  • proljev,
  • mučnina, povraćanje

Pojavnost određenih simptoma, njihov broj, intenzitet, trajanje i učestalost razlikuju se od osobe do osobe.

Liječenje anksioznog poremećaja

Liječenje uključuje lijekove i psihoterapijsko liječenje. Najčešće se radi o kombiniranom liječenju, a odabir terapije treba biti za svaku osobu individualan.

Od anksiolitika se najčešće koriste benzodiazepini koji djeluju anksiolitički, antikonvulzivno, miorelaksirajuće i sedativno. Uglavnom se dobro podnose, te imaju šire indikacijsko područje. Glavna im je prednost brzi početak djelovanja.

Nedostaci liječenja anksioznosti ovom skupinom lijekova je razvoj tolerancije. Tijekom njihove uporabe potrebna je sve veća doza da bi se održao isti učinak.

Ako se benzodiazepini koriste duže od 4-6 tjedana, do 40% pacijenata razvit će ovisnost o njima. Stoga njihova primjena u liječenju anksioznih poremećaja treba biti racionalna, što kraće i u što manjoj dozi (kod akutnog pogoršanja simptoma anksioznosti).

Antidepresivi se često koriste u liječenju anksioznih poremećaja, a skupina selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina predstavlja temeljnu terapiju u dugotrajnom liječenju anksioznih poremećaja.

Ova skupina lijekova je učinkovita, dobro se podnose, ne izazivaju ovisnost, te predstavljaju terapiju prvog izbora kod većine anksioznih poremećaja.

Koriste se za dugotrajnije liječenje, a u početku liječena često se kombiniraju s anksioliticima jer im treba 2 do 4 tjedna da pokažu terapijski učinak. Anksiolitici se koriste da se premosti to početno razdoblje, a isto tako pomažu i kod uspostavljanja urednog ciklusa sna.

U liječenju anksioznih poremećaja mogu se koristiti i drugi antidepresivi, ali i neke druge skupine lijekova kao npr. antipsihotici i beta-blokatori (najčešće propranolol).

U psihoterapijskom liječenju anksioznosti primjenjuje se kognitivno-bihevioralna terapija, individualna psihoterapija, suportivna psihoterapija, grupna psihoterapija i autogeni trening.

Pročitajte još i:

Pravilno disanje

Nesanica – kako zaspati?

Aromaterapija i eterična ulja

Kako čitati i razumjeti upute o lijeku?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *